Sedmi je dan od kako
sedim u ovoj stolici i cutke slusam zalopojke pretocenih ispovesti istrosenih
ljudi, slomljenih od drustva i samog zivota. Nista novo nisam cula, a opet sve
te reci okupane neisplakanim suzama skupljaju se tu negde iza mene i pritiskaju
me svojim teretom, guse me i guraju da povijem ramena od sve te tuge
razocaranjem oduzetih ocekivanja i nada, od uzdaha iz prepunih grudi i ugasenih
zenica koje pilje u daljinu. Izmedju reci koje se kotrljaju u jezivoj tisini
dok tihi glas ogoljeva svoju dusu, cuju se samo otkucaji skazaljke sata koji
kao da drze ritam tihom monologu. Deset pognutih glava poredjanih nasumice po
sobi, deset bica u potrazi za odgovorima i potvrdom da nisu sami odmetnuti u
svojoj razlicitosti, s paznjom docekuje i ispraca svaku s mukom srocenu
recenicu. Moji su oci sklopljene, ruke cvrsto prekrstene preko grudi, s glavom
uvucenom u povijena ramena. Postajem svesna odbrambenog polozaja svih delova
svog tela i bezuspesno pokusavam da opustim stisnute usne kako bi popustio grc
u vilici. Znam da jos uvek nisam spremna da govorim, mada bi trebalo zato sam
ovde, u ovoj cudnoj skupini ljudi bez imena i adrese. Ne znam jesam li
pogresila u svojoj odluci, ali ni posle sedam dana nisam sigurna da bi me reci
koje bih izgovorila glasno pustile na slobodu, srusile sve one zidove ili bar
odskrinule davno zamandaljena vrata tamo duboko u meni. Posmatrala sam ljude
koji su odlazeci odavde posle svoje ispricane price delovali mirnije, kao
oslobodjeni grca, kao da se pritisak smanjio. Mada, niko nije u potpunosti
ispricao svoju pricu, to su delici, fragmenti koji se nadovezuju iako su
totalno nevezani otkrivajuci deo po deo slagalicu haosa deset zivotnih prica
povezanih greskama, propustima, neznanjem, laznim ponosom i prevelikim
ocekivanjima. Svesna sam ja da se ne razlikujem ni po cemu, mozda mi samo treba
vise vremena. Razmena iskustava nije novi nacin ucenja, samo je potisnut
sebicnom arogancijom ljudi i nerealnim istinama koje drustvo servira tim istim
ljudima uvodeci ih u sve dublju izolovanu samocu.. Nisam ni sebicna, ni arogantna,
a ipak sam ovde, valjda su me one nerealne istine bacile na ovaj put. Kako god,
ovde sam svojevoljno usla gonjena duhom proslosti, kao i svi ovi ljudi s kojih
se polako otapa oklop straha od pogresnih odluka. Receno nam je da je
strpljenje jedino sto nam je potrebno kako bi smo odlazeci odavde ostavili za
sobom onaj deo sebe koji nas cini nesrecnima. Strpljenje..mislim da je ovim
ljudima to jedino preostalo i da su ga oduvek imali na pretek, jer kako bi smo
se inace i nasli na ovoj grupnoj terapiji da ga nismo imali. Mene je strpljenje
vodilo svih onih godina koje su promicale kraj mene klizeci mi kroz zivot. Znam
ja dobro sta je strpljenje, to je poklonjeno vreme nekome zbog necega. Zasto
onda ne bih poklonila malo svog vremena sebi zbog sebe. Zato sam ovde i slusam neverovatne
price o ljudskim slabostima, pomesanim vrednostima i izgubljenim snovima, o
godinama i vremenu koje ne prasta. Kad sam vec kod godina koje proticu, jedna
devojka iz grupe je suvise mlada da bi
se nasla medju nama, bar mi se tako cini, i ona cuti jos uvek kao i ja, kao da
nije sigurna treba li uopste i da progovori. Prvog dana mi je privukla paznju
izdvajajuci se iz gomile pogledom koji zraci, zivot buja u njema, a mladost
isijava iz svakog pokreta . Njena paznja je neometeno usmerena prema glasu kao
da upija svaku izgovorenu rec i kako monolozi prelaze u razgovore, tako je
njena usresredjenost opustenija, kao da je zadovoljna razvojem odnosa medju
prisutnima. Osecam njen pogled, razmisljajuci o njoj moj se zadrzao na njenom
licu i ona mi se smesi ocima iza gustih trepavica koje se usporeno spustaju i
podizu kao da mi time govori da ce sve biti u redu, da ne brinem, iako rec nisam
progovorila za sve to vreme provedeno sa njima. Nemam zelju da delim sa ovim
nepoznatim ljudima svoje strahove i kocnice. Doduse nikada ni sa kim i nisam
delila ni jedan svoj problem, od kako znam za sebe. Svoje breme nosila sam
sama. Nije mi smetalo da slusam i to sa punom paznjom tudje price, kao i ove
ispricane u ovoj sobi.
Ljudska priroda oduvek je za
sobom nosila bol, patnju, tugu i razocarenja, zbog kojih covek trazi coveka,
trazi nekog da ga saslusa, trazi rame za oslonac i ruku kao podrsku. Onaj drugi
deo u coveku je vec sebican, srecu, radost i zadovoljstvo covek nosi sam bez
zelje da deli. Tako je, i tu nepromenljivu je tesko upotrebiti na bilo
kojoj grupi, pa i na ovoj.
Iz lutanja po ljudskoj prirodi
vraca me glas koji je drugaciji, sigurnost izbija iz prvih reci, a vec sledece
su, iako tihe, odmerene i ciljane. Podizem pogled i srecem se sa lepim ocima
mlade devojke koja mada govori u mnozini obracajuci se svima, gleda mene i imam
secaj da govori bas meni. U tom njenom pogledu je nesto cudno, molba u zelji da
bude saslusana s razlogom. Kupila je moju paznju, a izgledalo je i ostalih, jer
su sve glave bile okrenute ka njoj. Pocela je recima :
-“ Razlog mog prisustva medju
vama je nesto drugaciji od vaseg, ali zelim da saslusate do kraja ono sto imam
da kazem, ono sto zelim da podelim sa vama. Procitacu vam prvo jedno pismo”-
otvorila je koverat i razmotala nekoliko listova rukom ispisana, sitnim crnim
slovima.
-“Najdraza moja, oprosti mi molim
te za sve reci koje budes ovde procitala, oprosti za breme koje ti ovim
ostavljam i na kraju oprosti sto nisam imala dovoljno hrabrosti da ti sve ovo
napisano ispricam lice u lice. Kukavica sam znam, ali ovim zelim da ispravim
svoju gresku. Znas, jako je tesko pricati o sebi, o svojim potrebama i ocekivanjima.
Tesko je izreci pred nekim svoje nade, svoje zelje, a jos je teze ispricati
nekom kako si izgubio veru, kako si bio osramocen i ponizavan samo zato sto si
igrao po pravilima i to onim skupim, nepisanim. Vaspitanje, ono kucno, jeste i
bice uvek odskocna daska da ceo zivot. Mene je moje sahranilo. Zato sam mozda
presla neke granice sa tobom, u strahu da te ne sustigne ista sudbina. Nadam se
sam otvorila dovoljno vrata da shvatis da covek nije rodjen da bude sam u svom
svetu, i da su greske lekcije, nikako kazna. Ispricacu ti o svojim greskama
koje su me nizajuci se odvele na sasvim pogresan put sa kog nije bilo povratka.
Moja prva greska bila je
napustanje skole, odustajanje od daljeg obrazovanja radi udaje. Da, znam da
znas da sam se udala veoma mlada, gotovo dete, ali nikada ti nisam rekla razlog
strahujuci da cu ti usaditi misao sopstvene krivice. U svom neznanju i ludoj
mladosti mislila sam da ljubav koju sam tad osetila moze da zameni sve, i
godine koje uludo poklanjam necem nepoznatom sto moze da saceka, i veri koja
bez iskustva mora imati granice. Volela sam tvog oca od trenutka kad sam ga
ugledala cini mi se, a tebe od saznanja da rastes ispod mog srca. Te dve
ljubavi bile su moj krst, jedna me je unistavala, druga odrzavala u zivotu.
Sada, posle toliko godina shvatam svoju gresku, propust koji sam napravila nevoleci
sebe dovoljno, sama sam sebi naudila preispitivanjima
i nerealnim ocekivanjima. Pomerene vrednosti u tim godinama trebale su biti
samo rezultat mladosti, ali talozenjem
stvorile su brdo ljutnje i nezadovoljstva. Trudnoca. Nesto sasvim
nepoznato i prerano. Strah. Sreca. Pomesana osecanja. Udaja. Stvarnost.je
zakucala veoma brzo na moja vrata, zivot mi se promenio iz korena. Tudja kuca.
Jedino poznato u njoj bio je tvoj otac i to samo donekle, jer nisam ga
poznavala, upoznala sam ga s godinama i to nije bio onaj isti mladic kojeg sam
kovala u zvezde i podizala do neba. Menjao se pred mojim ocima, osmeh je nestao
sa njegovog lepog lica kod mog prvog protesta i nikada se vise nije vratio za
mene, a ja sam krivila sebe zbog toga. On je nastavio svoj zivot tacno tamo gde
je zastao da se ozeni, izlasci, druzenje,
posao, obaveze s prijateljima koje je morao da ispostuje bili su daleko
ispred mene i pre tvog rodjenja, Bezvrednost koju sam tada stekla cekajuci ga
satima i usamljenim nocima, nikada me vise nije napustila. Nisam razumela ni
njegovu, ni svoju mladost, moja ocekivanja razlikovala su se od njegovih. Sve
sto sam zelela tada bio je on, njegovo prisustvo i njegovo vreme, zelela sam ono cega on nije
bio spreman da se odrekne, slobode. Dva zarobljenika, ja zatvorena
unutar kaveza, a on spolja. Trebalo je samo otvoriti vrata. Ostala su zatvorena
i posle tvog rodjenja, i ti si bila jedina spona medju nama u godinama koje su
usledile. Bio je on dobar covek i otac, nikada nam nista nije falilo, sem njega.
Nikada ruzna rec nepostovanja nije presla preko njegovih usana, zamerao mi je to
nesto u najgoroj tisini za zajednicki zivot i to od prvih dana, a ja nikad
nisam saznala cime sam ga odgurnula od sebe. To me je izjedalo Delili smo krov nad glavom, hranu
i brigu o tebi. Retki su bili zajednicki trenutci i tada bi bili daleko jedno
od drugog, praznina koja se uvukla izmedju nas nije nas napustala. Spolja
gledano to je bilo to, tako su ziveli i moji roditelji, otac je zaradjivao,
majka se starala o kuci i deci, nije bilo mesta prigovoru, sem one proklete
praznine koja mi je crpila svu snagu. Stalno sam se pitala trazim li nemoguce.
Нема коментара:
Постави коментар